Trenutno pregledavate Put kroz Banat

Put kroz Banat

Nedelja je. Kraj sovembra jeseni druge treće decenije prvog veka milenijuma trećeg nove (brojevno druge) ere. Idemo u Kikindu, mesto gde se sjatilo, ako je verovati dnevnoj štampi, barem 190 mudrih glava, simbolično.

Banat. Sosa i Lala na salašu pevaju bećarac, dok miriše friška štrudla od kiselog testa i napolju “ćarlija” košava oko sto na sat. Pesnik u samoći piše – poruku, baladu, ipak je autobiografija, javlja mi se slutnja. Vremešna ugostiteljka krčka svoj specijalitet, kanda da je od bunike. Crnjanski podiže “jednu pijanu čašu Banatu“. O svemu tome možete pročitati negde drugde.

Putovati treba, od južnog, preko srednjeg, do severnog Banata. Ima i drugih puteva, uvek ih ima, u ovom slučaju dužih, a dan jesenji je kratak za okolo-naokolo.

Retka naselja do Zrenjanina. Dugačke, široke i ravne njive. Vreme sumagličasto. Poneka kuća, salaš, šta li je?! Kako li je bilo tu živeti zimi, usred te pustopoljine? Ili putovati? Pre motorizacije i elektrifikacije. Pitam se. Gde god da pogledaš ravno i prazno, ni čoveka ni zaklona. Ovih dana čitam knjige strave. Ne čudi što je naš najstrašniji film sniman u Banatu.

I tako kroz svu tu ravnicu.

Nadomak severnog Banata do svesti mi dopire utisak “sa ovoga sveta” – koliko je crna ova zemlja! Osnovna škola, geografija: crnica, crvenica… Uz tu temu, negde stado, drugde jato i blato, prelazimo preostalih 50-ak kilometara.

Na ulazu u Kikindu sova, od terakote, ukipila se.

Zablenuti u nebesa, što nije baš mudro, krećemo u potraga za onima od krvi, mesa i perja.

Zašto su sove simbol mudrosti?

Možda zbog one starogrčke pernate pratilje boginje Atine. A “s kim si takav si”, kako je pronicljivo primetio naš narod. Pa se to pročulo i proširilo na ceo red.

Bliskom susretu se ne nadam. Teško da se moja skromna ljudska pojava može vinuti u te visine. A i kažu da je zabranjeno uznemiravati ih. Još teže je da će se njihove premudrosti spustiti u moje nizine, iako nije kažnjivo ometati me.

Ali, ovolika distanciranost i ignorisanje su pomalo uvredljivi.

Ni lepeta ni pokreta. Ni huka ni zvuka.

Nedelja je. Narodni muzej Kikinda ne radi. Šteta. Propuštam priliku za susret sa mnogo prizemnijim stvorenjem, tačnije ostacima njegovim, Kikom. Njoj mudrost nije udarila u glavu. Zabravljen je i Muzej terakote. Najlepša ulica u Srbiji je otvorena, ali se nije nakinđurila za posetioce. Ostavimo onda ovaj pasus za neka druga, zelenija vremena i prvih šest dana u sedmici.

Povratak. Put vodi kroz severni, preko srednjeg, do južnog Banata. I malo dalje.

Melenci, na ulazu skretanje desno, Banja Rusanda. Jezero, voda slanija od morske, lekovito blato kakvog u svetu nema. Jednom sam u tom blatu srela srodnu dušu.

Zrenjanin. Drugi put sam u njemu. Iznenađujuće lep grad, na ovaj drugi pogled. Sa dobro očuvanim starim gradskim jezgrom iz perioda kada se predstavljao kao Veliki Bečkerek. Čudi me kako sam prvi put malo šta od toga primetila. Zbog gužve, mislim. Bili su “Dani piva”. Tadašnji-sadašnji saputnik vidi druge razloge.

Kratka stanka u sumrak – etno-selo “Tigaljica”.

I to je to.

“Nedelja. Nedelja. Jesen crvena. Sa praznih polja noć je nicala.” – Mika Antić “Nedelja

Mrak se sručio na Banat, srednji, i južni.

I severni, verujem.

Na nebu je sijala jedna, plava zvezda.

Odgovori